Muskarci su s Marsa, zene s Venere ?!?
Danas se sjetih jedne knjige koju sam procitala pred godinu-dvije, naslov "Muskarci su s Marsa, zene s Venere". Mislim da cu otici do knjiznice i opet je procitati. Treba mi povremeno neko stivo da me "spusti na zemlju"....jer stalno negdje lutam.
A i ova potreba za pisanjem kada sam tuzna i sjetna i kada neznam kako se dalje ponasati, u zadnje vrijeme me sve vise iznenadjuje. Prije sam imala potrebu da s frendicom proanaliziram u zivo neke dogadjaje koji su mi se cinili vaznima, sad nekako zelim i pisati.
Pokusavam eto ostvariti neku vezu s osobom koja je pokazala interes za mene. Rekla bih da je u pocetku sva inicijativa kretala s njegove strane, svidjalo mi se to. Taj njegov interes oscilira tako drasticno da ne mogu razumijeti jel ja nesto krivo radim, ili je to jednostavno takva osoba. Jer dok pokusavam to s njim rascistiti onda mi dodje odgovor tipa "opet ti sa svojim frustracijama".... ili "ja tebe jako volim"
Jedan dan sve super, ma kao da smo stvoreni jedno za drugo, drugi dan tisina, muk...potraje to neko vrijeme, pa onda opet se ON "probudi" i zeli me voljeti.
A meni paznja treba svaki dan, treba mi povjerenje, treba mi sigurnost u emocijama, da me prestanu muciti sumnje, nedoumice i strahovi.
Kao da stvarno zivimo na dvije planete. Stalno se dvoumim i razmisljam, ma mozda to namjerno radi....ako je to tako, zasto cinimo ono jedni drugima sto ne volimo da netko to nama cini?
Eh...zivote, zasto si tako kompliciran
|
